DEFINICIJE

Spol

Naputkom za popunjavanje popisnice, u popisu 1961. godine, bilo je predviđeno da se odgovor na pitanje o spolu daje zaokruživanjem odgovarajućeg broja/šifre, tiskanog na popisnici pored tog pitanja. Greške koje su se pojavile ispravljane su u tijeku revizije opisne građe upoređivanjem sa odgovorima na neka druga pitanja. U slučaju da se na taj način nije mogao odrediti spol, a pošto nije bila predviđena mogućnost da se u rezultatima pojavi skupina „nepoznat spol“, takve osobe su svrstane u skupinu „ženski“.

Starost

U statističkoj praksi primjenjuju se dva načina grupiranja pri iskazivanju rezultata po ovom obilježju: jedan je prema navršenoj godini života, a drugi prema kalendarskoj godini rođenja. U jugoslovenskim popisima 1921, 1931, 1953. i 1961. godine starost se opredjeljivala prema navršenoj godini života, jedino se u popisu 1948. godine primijenio drugi način, pa se opredjeljivanje  starosti temeljilo na godini rođenja. Veličine razlika koje se pojavljuju pri primjeni jednog ili drugog načina ovise od kritičnog momenta popisa. Kako bi se dobili podaci o navršenim godinama života, u popisu 1961. godine, postavljeno je pitanje o datumu (dan, mjesec i godina) rođenja.

Distribucija stanovništva po starosti, samostalno ili ukršteno sa nekim drugim obilježjem, pojavljuje se sa sljedećim skupinama po starosti:

Klasifikacija D – pojedinačne godine od 0 do 14, zatim skupina 15-17 i 18 i više godina starosti, namijenjena izučavanju nepunoljetnog stanovništva i njegovih pojedinih kontingenata vezanih za obvezno školovanje (predškolska djeca, djeca obvezna za školovanje, ostali nepunoljetni).

Klasifikacija E – petogodišnje skupine: 0-4, 5-9, 10-14.....60-64 i 65 i više, namijenjena formiranju i ispitivanju pojedinih osnovnih starosnih kontigenata (djeca, mladež, mlađe odraslo stanovništvo, starije odraslo stanovništvo, radni kontingent, staro stanovništvo).

Klasifikacija G – u kojoj se djeca i mladež razvrstavaju u petogodišnje (0-9, 10-14, 15-19, 20-24), a odraslo stanovništvo u desetogodišnje, odnosno petnaestogodišnje skupine (25-34, 35-39, 50-64, 65 i više), namijenjeni ispitivanju migracijskih tokova u vezi sa starošću.

Klasifikacija G – (modificirana) – odnosi se na stanovništvo staro 10 i više godina i sadrži slijedeće skupine: 10-14, 15-24, 25-34, 35-49, 50-64, 65 i više, namijenjena je ispitivanju izvjesnih ekonomskih karakteristika stanovništva u vezi sa starošću; razlikuje se od klasifikacije G samo u tome što su skupine 15-19 i 20-24 iz G klasifikacije ovdje spojene u jednu skupinu (15-24).

Klasifikacija H – četiri velike skupine: 10-19, 20-34, 35-64, 65 i više i nepoznata starost, namijenjena najosnovnijem izučavanju pismenosti stanovništva po važnijim velikim skupinama generacija.

Klasifikacija I – kojom se razvrstava stanovništvo od 7 do 19 godina u tri posebne skupine (7-10, 11-14, 15-19), koje dozvoljavaju izučavanje pohađanja škole u vezi sa pojedinim razinama škola (niži razredi osnovne škole, viši razredi osnovne škole, škole II stupnja – srednje).  

Bračno stanje

U popisu 1961. godine, kao i svim prethodnim popisima stanovništva Jugoslavije, podaci o bračnom stanju prikupljali su se prema formalno pravnom kriteriju. Mogući odgovori na ovo pitanje bili su: neoženjen-neudata, oženjen-udata, udovac-udovica, razveden-razvedena. Kao oženjena-udata smatrala se samo ona osoba koja je sklopila brak u zakonom predviđenoj formi, a taj brak nije prestao smrću jednog bračnog druga ili razvodom po pravnosnažnoj presudi suda. U slučaju faktičke bračne zajednice muškarca i žene, koja nije registrirana u zakonskoj predviđenoj formi, kao odgovor o bračnom stanju upisivalo se stanje prije zasnivanja takve zajednice. Odgovor razveden- razvedena upisivan je samo onim osobama čiji je brak razveden pravosnažnom presudom suda, a ne i bračnim drugovima koji odvojeno žive, pa ni u slučaju da su podnijeli brakorazvodni spor, a po njemu još nije donijeta presuda. Udovcem-udovicom se smatrala osoba čiji je zakoniti brak prestao smrću bračnog druga, ako poslije toga nije sklopila novi brak.

Broj živorođene djece majke

U popisima stanovništva Jugoslavije fertilitetna obilježja nisu promatrana sve do popisa 1948. godine kada je po prvi put postavljeno pitanje o broju živorođene djece, na koje su odgovarale sve ženske osobe koje su rađala. U popisima 1953. i 1961. godine ovo pitanje je također postavljeno. Kao živorođeno dijete smatralo se ono koje je po rođenju davalo znake života, čak i ako je ubrzo poslije rođenja umrlo. Za žene koje su rađale trebalo je uzeti u obzir svu živorođenu djecu, bez obzira na to jesu li rođena u postojećem ili ranijem braku ili su izvanbračna. Broj živorođene djece predstavlja jedan od osnovnih pokazatelja za izučavanje fertiliteta.

Broj sada žive djece

Prema podacima o broju živorođene djece može se zaključivati o plodnosti pojedinih generacija žena, odnosno skupine stanovništva na određenom geografskom području, ali se iz tih podataka ne može ništa saznati o gubitcima uz koje se vrši obnavljanje stanovništva bilo u cjelini, bilo u pojedinim njegovim skupinama. Iz tih razloga po prvi put je u popisu 1953. godine, a zatim i u popisu 1961. godine, postavljeno i pitanje o broju žive djece u momentu popisa. Ovim je stvorena mogućnost da se u rezultatima popisa podaci dobiveni na temelju ovog pitanja povežu sa podacima o starosti majke i broju živorođene djece majke, kako bi se ispitivalo koliko su pojedine generacije žena uspijevale  da održe u životu djecu koju su rodile, s obzirom na profesionalni, obrazovni, etnički ili drugi sastav obitelji.

Aktivnost

Najopćija statistička podjela stanovništva u ekonomskom smislu je podjela po aktivnosti. Ova podjela dozvoljava sa jedne strane, detaljnije sagledavanje i ispitivanje ekonomskih, bioloških, etničkih, kulturno-socijalnih i drugih obilježja aktivnog stanovništva, a sa druge strane povezano promatranje aktivnog stanovništva i izdržavanog stanovništva ovisnog od pojedinih kategorija aktivnog. Podjela  stanovništva prema aktivnosti vršena je u svim jugoslovenskim popisima stanovništva. U popisima stanovništva 1953. i 1961. godine pojam i klasifikacija privredne aktivnosti potpuno su istovjetni. Cjelokupno stanovništvo grupirano je u tri osnovne kategorije:

1. Aktivno stanovništvo
2. Osobe sa osobnim prihodom
3. Izdržavano stanovništvo.

U aktivno stanovništvo svrstane su osobe koje obavljaju neko aktivno zanimanje (uključujući i osobe koje privremeno ne obavljaju svoje zanimanje, jer su nezaposlene, ispunjavaju vojnu obvezu, lišene slobode i sl., a prije toga su obavljale aktivno zanimanje) i na taj način osiguravaju sredstva za život.

U skupinu osoba sa osobnim prihodom uključene su one osobe koje ne obavljaju aktivno zanimanje, nego žive od prihoda koji potječu iz njihovog ranijeg rada ili aktivnosti  ili rada, odnosno aktivnosti nekog člana njihove uže obitelji. U ovu skupinu su uključeni i stanovnici koji žive od dohotka od privatne svojine (rentijeri, uživatelji imanja), ili od raznih oblika društvene pomoći (uživatelji socijalne pomoći, stipendisti, osobe izdržavane u domovima i sl.).

U izdržavano stanovništvo uključene su osobe koje nemaju sopstvenih prihoda od kojih bi se izdržavale, nego ih izdržavaju roditelji, rođaci ili druge osobe (djeca, đaci, studenti, kućanice, osobe nesposobne za rad, još nezaposlene osobe i dr.).

Djelatnost

Djelatnost se definira kao vrsta proizvodnje ili usluga kojom se bavi radna ili druga organizacija u kojoj odnosna osoba radi. Pojam radne organizacije obuhvata, pored privrednih organizacija (društvene, zadružne, vjerske i slične), zatim radnje privatnih zanatlija i gospodarstava privatnih poljoprivrednika. U popisima 1953. i 1961. godine definicija obilježja „djelatnost“ i način prikupljanja podataka u temelju se nisu razlikovali. Djelatnost je u oba popisa određivana prema vrsti proizvodnje ili usluga poduzeća i ustanova, odnosno pogona i sl., u kome osoba radi, s tim što su u popisu 1953. godine osobe koje rade u poduzećima sa dvije ili više djelatnosti bile grupirane prema glavnoj (pretežnoj) djelatnosti poduzeća, dok su u popisu 1961. godine grupirana prema djelatnosti pogona u kome rade, bez obzira predstavlja li pogon osnovnu ili sporednu djelatnost poduzeća.

Za osobe zaposlene u zajedničkoj upravi (upravni aparat, središnja administracija, itd.) kombiniranih organizacija sa sva i više osnovnih djelatnosti, u popisu 1961. godine upisivala se ona grana djelatnosti kojoj pripada veći dio zaposlenih radnika i službenika, odnosno ako na pojedine dijelove (pogone) organizacija postoji posebna administracija, onda djelatnosti onog pogona za koji za posebna administracija radi.

Osobe zaposlene u pomoćnim djelatnostima upisivale su osnovnu djelatnost poduzeća, odnosno sporednu ukoliko pretežno ili isključivo služi sporednoj djelatnosti, a ne granu djelatnosti koja bi odgovarala radu pomoćne radionice. Pomoćnim djelatnostima smatrane su one koje ne ostvaruju samostalnu proizvodnju, već vršenjem usluga u krugu poduzeća omogućavaju njegov uspješniji rad.

Osobe zaposlene u djelatnostima društvenog standarda unutar preduzeća upisivale su uvijek odgovarajuću djelatnost društvenog standarda, bez obzira na osnovnu djelatnost organizacije.

Zanimanje

U popisu stanovništva 1961. godine zanimanje aktivnih osoba određivano je prema vrsti posla koje neka osoba obavlja u cilju stjecanja sredstava za život. S obzirom da ista osoba može obavljati različite poslove, na temelju čega bi se moglo uzeti da ima dva ili više zanimanja, u popisu se tražilo da se upiše ono zanimanje na koje se troši najveći dio radnog vremena. Pri upisivanju odgovora o zanimanju, po pravilu se uzimalo ono kojim se osoba bavila u momentu popisa, što znači da se nije ispitivalo koliko se vremena osoba bavi tim zanimanjem. Izuzetno, za osobe koje su u vrijeme popisa radile na poslovima sezonskog karaktera, zanimanje se opredjeljivalo prema vrsti poslova na koje su te osobe utrošile najveći dio radnog vremena u tijeku godine koja prethodi popisu. Aktivne osobe koje u vrijeme popisa nisu obavljala svoje zanimanje, jer su bila privremeno nezaposlene, nalazile se na služenju vojnog roka ili na izdržavanju kazne upisivala su zanimanje kojim su se bavile neposredno prije nastupanja uzroka zbog kojih je došlo do prestanka vršenja zanimanja. Od aktivnih osoba tražilo se da navedu što potpuniji naziv svog zanimanja, a ako ne znaju točan naziv, da opišu koje poslove vrše, kako bi se na temelju toga moglo odrediti zanimanje. Pri tome nije imalo nikakvog značaja u kojoj grani djelatnosti, odnosno sektoru svojine rada, ni kakvu školsku i stručnu spremu imaju.

Položaj u zanimanju

Pitanje o položaju u zanimanju postavljeno je u popisu 1961. godine sa ciljem da se vidi u kojem svojstvu pojedinci obavljaju svoje zanimanje, tj. da se omogući diferenciranje  aktivnog stanovništva u kategorije: radnik-službenik, član radne zadruge, samostalan bez radnika, poslodavac, pomažući član obitelji i učenik u privredi.

Poljoprivredno stanovništvo

Jedan od osnovnih pokazatelja ekonomske strukture stanovništva jeste njegova podjela na poljoprivredno i nepoljoprivredno. Zbog značaja te podjele u programe svih popisa stanovništva obvezno se uključuje mogućnost dobijanja podataka o veličini i karakteristikama ove dvije velike grupe stanovništva. Promjene učešća poljoprivrednog stanovništva i njegovog sastava po raznim obilježjima pouzdan su opći znak društvenog, posebno privrednog razvoja jedne zemlje. Razvrstavanje stanovništva na poljoprivredno i nepoljoprivredno vršilo se u tijeku obrade popisne građe. Za razvrstavanje je moguće primijeniti nekoliko kriterija (individualno zanimanje, djelatnost, pripadnost poljoprivrednom ili nepoljoprivrednom kućanstvu). U popisima stanovništva 1953. i 1961. godine za opredjeljenje poljoprivrednog stanovništva usvojen je kao osnovni kriterij djelatnost, a kao dodatni zanimanje (za osobe izvan djelatnosti). Prema tim kriterijima poljoprivredno stanovništvo  čine: 1) aktivne osobe koje svoje zanimanje obavljaju u djelatnosti  poljoprivreda (uključivši i ribarstvo i vodoprivredu), 2) osobe koje su u vrijeme popisa bila „izvan djelatnosti“, ali su prije toga vršila zanimanje iz skupine „poljoprivrednici, ribari i šumarski radnici“ i 3) sve osobe koje izdržavaju aktivni stanovnici navedeni pod 1) i 2).

Školska sprema

U popisu 1961. godine za svaku osobu upisivan je podatak o svim školama koje je završila, odnosno pohađala, ako je s uspjehom završila bar jedan razred (godinu). Škole su upisivane redom, počev od škole najnižeg ranga (osnovna škola), pa dalje, navodeći i škole istog ranga, ukoliko ih je odnosna osoba pohađala. Pri tome je bilo svejedno je li školska sprema stečena školovanjem u redovitim školama ili u školama koje zamjenjuju redovite škole, polaganjem ispita kao privatni učenik u redovitoj školi ili pohađanjem tečaja za skraćeno završavanje neke škole. Tečajevi koji ne daju svjedočanstvo neke redovite škole, odnosno kojima se ne priznaje rang određene škole nisu uzimani u obzir. Za razvrstavanje po školskoj spremi uzimala se u obzir samo najviša završena škola. U slučaju da je neka osoba završila dvije škole istog ranga, od kojih je jedna opće obrazovna, a druga stručna, uzimala se u obzir stručna škola, a ako su obje škole stručne i istog ranga, onda je ona koja više odgovara zanimanju te osobe.

Primjenjivana je sljedeća klasifikacija:

1. U skupini „bez školske spreme“ svrstane su osobe koje nisu završile ni prvi razred osnovne škole i osobe sa završenim 1-3 razreda osnovne škole.
2. Skupina „4 razreda osnovne škole“ obuhvata, pored osoba koje su završile četvrti razred osnovne škole, još i osobe koje su završila 5-7 razreda osnovne škole ili raniju petorazrednu osnovnu školu, šestorazrednu (produžnu) osnovnu školu, raniju dvogodišnju građansku školu, odnosno koju su pohađala, ali nisu završila raniju nižu gimnaziju ili niže razrede potpune gimnazije, i naposljetku osobe koje su pohađale, ali nisu završile školu učenika u privredi, školu sa praktičnom obukom ili školu za ostali stručni kadar (ranije niže stručne škole).
3. Skupina „osnovna škola“ obuhvata, pored osoba koje su završile osnovnu (osmogodišnju) školu, još i osobe koje su završila raniju osmogodišnju ili sedmogodišnju osnovnu školu, raniju nižu gimnaziju, odnosno niže razrede ranije potpune, realne ili klasične gimnazije, raniju građansku školu , III i IV godinu škole za opće obrazovanje radnika i službenika, školu za skraćeno školovanje odraslih s položenim ispitom VIII razreda osnovne škole.
4. Skupina „ škole za kvalificirane radnike i ostali stručni kadar“ obuhvata osobe sa završenom školom za učenika u privredi, školom s praktičnom obukom (rudarske, industrijske, itd.) medicinske, administrativne i slične škole za ostali stručni kadar, kao i one koje su završile neku od ranijih nižih stručnih škola (osim majstorskih i majstorsko-službeničkih škola).
5. U skupinu „škole za visokokvalificirane radnike“ svrstane su one osobe sa završenim ranijim majstorsko-službeničkom, majstorsko-poslovođskom, majstorskom, rudarsko-nadzorničkom, majstorsko-rudarskom i sličnom školom takve vrste.
6. U skupinu „srednje škole“ ušle su osobe s položenim ispitom zrelosti u gimnaziji, u ranijoj potpunijoj ili višoj gimnaziji, osmogodišnjoj, osobe sa završenom srednjom rudarskom ili industrijsko-tehničkom školom, srednjom ekonomskom školom, srednjom školom za nastavni kadar, srednjom umjetničkom školom, srednjom vjerskom i ostalim srednjim školama, kao i osobe sa završenom školom za visokokvalificirane radnike.
7. Sadržaj skupina „ fakulteti, visoke i više škole“ dovoljno je jasan i nije zahtijevao posebna objašnjenja.

Pismenost

Pismenost predstavlja početni oblik obrazovanja stanovništva i temelj za stjecanje daljnjeg obrazovanja kroz školovanje, šire stručno usavršavanje i, uopće, kulturno uzdizanje. Popisi stanovništva su uvijek bili najpogodniji put za sagledavanje pismenosti stanovništva i razlika koje u tom pogledu postoje među pojedinim generacijama stanovnika, kao i razlika u stupnju pismenosti stanovništva raznih geografsko-teritorijalnih jedinica. Osoba se  smatrala pismenim ukoliko zna čitati i pisati, odnosno da zna pročitati i napisati tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Potrebno je napomenuti da popisivač nije bio dužan provjeravati zna li odnosna osoba čitati i pisati, pa je prema izjavi osobe zaokruživao odgovor.

Narodnost

U popisu 1961. godine, kao i u oba poslijeratna popisa stanovništva Jugoslavije, odgovor na pitanje o narodnosti upisivao se prema slobodnoj izraženoj nacionalnoj pripadnosti stanovnika. Za djecu ispod 10 godina starosti podatak o narodnosti upisivan je prema izjavi roditelja (staratelja). Osobe jugoslovenskog podrijetla koje se smatraju Muslimanima u smislu etničke, a ne vjerske pripadnosti, ako se nisu opredijelila  za neku od jugoslovenskih narodnosti deklarirala su se kao „Muslimani“ (u smislu etničke pripadnosti). Međutim, Šiptari, Turci kao i Srbi, Hrvati, Crnogorci, Hrvati ili Makedonci koji sebe nisu smatrali muslimanima u smislu etničke nego vjerske pripadnosti, trebalo je da upišu svoju nacionalnu pripadnost (Šiptar, Turčin, Srbin, Hrvat, Crnogorac ili Makedonac). Građani Jugoslavije koji se nisu bliže nacionalno opredijelili, odgovarali su „Jugosloven nacionalno neopredijeljen“, a strani državljani koji se nisu nacionalno opredijelili, „nacionalno neopredijeljen“.

Pitanje o narodnosti u zemljama sa višenacionalnim sastavom spada među osnovna pitanja popisa stanovništva. Značaj ovog pitanja je naročito veliki u zemljama gdje žive narodnosti među kojima postoje etničke razlike, koje se manifestiraju u biološkim karakteristikama , u razini društvenog, kulturnog, ekonomskog, itd., razvoja. To upućuje na potrebu da se pri demografskim istraživanjima podaci po nizu obilježja (starost, bračno stanje, broj djece, pismenost, školska sprema, zanimanja itd.) analiziraju u vezi sa narodnošću.

Mjesto stanovanja

Kao mjesto stanovanja u popisu 1961. godine smatralo se mjesto (naselje) u kome je osoba bila stalno nastanjena u momentu popisa. Sadržinski ova definicija odgovara u cijelosti pojmu „prebivalište“ iz osnovnog Zakona o evidenciji prebivališta i boravišta građana ( Služeni list SFRJ“, br.8/65). Podatak o mjestu stanovanja predstavlja temelj za obradu rezultata popisa po koncepciji „stalnog stanovništva“, tj. za dobijanje podataka o osobama koje su stalno nastanjene na određenom teritorijm, bez obzira gdje ih je popis zatekao.

Popisi stanovništva od 1921. i 1931. godine provedeni su i rezultati obrađeni po koncepciji „prisutnog stanovništva“. To znači da je svako popisan i u rezultatima iskazan na teritoriju gdje se zatekao u vrijeme popisa. U namjeri da se dobiju podaci koji će i za najmanja područja pružiti sliku veličine i sastava njihovog stalnog stanovništva, a ne sliku slučajnog stanja u vrijeme popisa, u sva tri poslijeratna popisa stanovništva ( 1948, 1953, i 1961) podaci su obrađeni po koncepciji stalnog stanovništva. Usvajanje bilo koje od ovih koncepcija nameće potrebu da se za svaku osobu utvrdi gdje je bila u momentu popisa: u mjestu stanovanja ili u nekom drugom mjestu. Kako bi se to postiglo, a i kako bi se izbjegle mogućnosti ispuštanja odnosnog dvostrukog popisivanja, stanovništvo se prilikom popisa po prisutnosti dijelilo u tri kategorije:

1. Prisutne osobe, tj. osobe koje su se u vrijeme popisa nalazile u mjestu stanovanja;
2. Privremeno odsutne osobe, koje se u vrijeme popisa nisu nalazile u mjestu stanovanja, tj. koje su bila privremeno odsutne iz svojih kućanstava (na putu ili privremenom boravku u drugom mjestu radi školovanja, liječenja, odsluženja vojnog roka, u gostima i sl.) ;
3. Privremeno prisutne osobe, koje se u vrijeme popisa nisu nalazile u mjestu stanovanja, pa su u mjestu u kome ih je popis zatekao tretirane kao privremeno prisutne.

Stalno stanovništvo sačinjavaju prisutne osobe i privremeno prisutne osobe.

Mjesto rođenja

Podatak o mjestu rođenja treba poslužiti proučavanju teritorijalnog podrijetla i migracija stanovništva. U cilju ispitivanja migracije, stanovništvo se razvrstava po izvedenom obilježju, koje znači odnos mjesta rođenja prema mjestu stalnog stanovanja, zanemarujući pri tome eventualna ranija preseljavanja. Time se dobija veoma gruba predstava o unutarnjem preseljavanju, upravo samo krajnji efekat migracijskih kretanja stanovništva. U svim ranijim popisima statistički podaci o teritorijalnoj pokretljivosti stanovništva ograničavali su se samo na poređenje mjesta rođenja (rodnog kraja) i mjesta stalnog stanovanja u vrijeme popisa, dok su u popisu 1961. godine prvi put postavljena i druga pitanja o preseljavanju.

Kako bi se dobili podaci o stanovništvu koje živi u mjestu u kome je rođeno, o onom koje se u mjestu stanovanja u vrijeme popisa doselilo se iz bliže okoline, iz udaljenih krajeva zemlje ili iz inozemstva, u obradi podataka popisa stanovništva 1961. godine korištena je sljedeća klasifikacija:

Rođeni u:

1. Mjestu u kojem stalno stanuju
2. Drugom mjestu iste općine
3. Užem području države
4. Srbiji
5. Vojvodini
6. Kosovu i Metohiji
7. Hrvatskoj
8. Sloveniji
9. Bosni i Hercegovini
10. Makedoniji
11. Crnoj Gori
12. Drugoj zemlji
13. Nepoznato

Mjesto ranijeg stanovanja

Kao „mjesto ranijeg stanovanja“ smatralo se posljednje mjesto (naselje) iz kojeg se osoba neposredno doselila u mjesto koje joj je u vrijeme popisa bilo mjesto stanovanja. U popisu je ovo pitanje glasilo: „Odakle ste se doselili?“

Na ovo pitanje odgovarale su samo osobe koje od rođenja nisu bile neprekidno stalno nastanjene u istom mjestu. Smatralo se da su neprekidno od rođenja stalno nastanjene u istom mjestu i osobe koje su odlazile iz mjesta rođenja na sezonski rad, školovanje u drugo mjesto, odsluženje vojnog roka i sl., a isto tako i osobe koje su napuštale mjesto rođenja zbog učešća u ratu, boravka u zarobljeničkim i drugim logorima, uslijed prinudnog preseljavanja u tijeku rata, ukoliko su se takve osobe odmah poslije toga vratile u naselje u kojem su rođene. Također, se nije smatralo da se selilo dijete rođeno izvan mjesta stanovanja majke (u porodilištu, kod rodbine i sl.), ako je odmah zatim donijeto u mjesto stanovanja majke. Sve ostale osobe odgovarale su na ovo pitanje uzimajući u obzir samo posljednje preseljavanje.

Iz pitanja o mjestu ranijeg stanovanja dobijena su obavještenja o geografskim pravcima preseljavanja, odnosno o području sa kojeg su se stanovnici doselili u mjesto koje im je u vrijeme popisa bilo mjesto stanovanja. Iako, ustvari, pokazuju samo jedan dio migracijskih kretanja, pošto se odnose na posljednju promjenu mjesta stanovanja, ipak ovi podaci pružaju mogućnost da se dobije predstava, prije svega, o udjelu stanovništva koje se nije selilo i onog koje se selilo, a zatim u okviru ovog o udjelu lokalnih preseljavanja u okviru iste republike, iz drugih republika i iz drugih zemalja. Radi osvjetljavanja karakteristika naselja iz kojih su se stanovnici doseljavali, naselja su razvrstana na tri tipa: seoska, mješovita i gradska.

Godina doseljenja u sadašnje mjesto stanovanja

Kao dopunski izvor informacija o teritorijalnoj pokretljivosti stanovništva postavljeno je u popisu 1961. godine i pitanje o godini doseljenja u mjesto stanovanja u vrijeme popisa. Podatke o godini doseljenja davale su samo osobe koje su trebale da daju podatke i o mjestu iz kojeg su se doselile. Podaci o vremenu doseljavanja omogućavaju da se dobije obavještenje o obujmu lokalnih, republičkih i međurepubličkih preseljavanja u pojedinim vremenskim razdobljima, kao i o duljini nastanjenosti stalnog stanovništva u pojedinom naselju.

Mjesto rada

Kao mjesto rada u popisu stanovništva 1961. godine smatralo se naselje u kojem neka osoba radi, upravo naselje u kojem se nalazi njegovo radno mjesto. Za osobe koje obavljaju zanimanje nevezano za rad na određenom stalnom mjestu (na primjer, željezničko vozno osoblje, šoferi, trgovački putnici i slična zanimanja) kao mjesto rada uzimalo se mjesto sjedišta njihove radne organizacije ili sjedišta pogona, matične postaje, matične luke i sl. Za aktivne poljoprivrednike uzeta je pretpostavka da rade u mjestu stanovanja, bez obzira da li se pojedini dijelovi njihovih posjeda eventualno nalaze na području drugog naselja i da li oni odlaze tamo da obrađuju te dijelove posjeda.  Podaci dobijeni pitanjem o mjestu rada omogućavaju, mada u grubim crtama, izučavanje dnevne migracije, tj. u kojem obujmu aktivne osobe svakodnevno putuju u drugo mjesto za rad. Za ove osobe istovremeno je ispitivan udio onih koji rade u drugom mjestu iste općine, zatim u drugoj općini iste republike, u drugoj republici i u inozemstvu.

Obitelj

Obitelj je u obradi popisa stanovništva 1961. godine definirana kao obiteljska zajednica koja se sastoji samo od bračnog para, ili od roditelja (oba ili jednog) i djece. Nasuprot formalno-pravnom kriteriju za određivanje bračnog stanja, koji je prihvaćen u popisu stanovništva, za određivanje obitelji je izričito usvojeno da se i izvanbračne zajednice sa djecom ili bez djece smatraju obitelji. Obitelj su, također, smatrane i one zajednice u kojima je bilo usvojene djece, odnosno, usvojena djeca smatrana su članovima obitelji adoptanata.  Svaka osoba je mogla biti član obitelji samo u okviru istog kućanstva. Osoba koja je osnovala svoju obitelj, prestala je da bude član svoje bivše obitelji, neovisno od toga što se obje obitelji nalaze u istom kućanstvu.  S obzirom da je sastav obitelji, u obradi obitelji 1961. kao i 1953. godine, usvojena je podjela obitelji na:

1. bračni par bez djece,
2. bračni par sa djecom,
3. majka sa djecom,
4. otac sa djecom.

Posebno iskazivanje rezultata za svaku od navedenih vrsta obitelji omogućava detaljnije sagledavanje općih i specifičnih karakteristika vršenja obiteljskih funkcija koje se, uglavnom, odnose na reprodukciju, ekonomske uvjete, obrazovanje i drugo.

Veličina (broj članova) obitelji

U popisu 1961. godine veličina obitelji je izražavana brojem članova. S obzirom na usvojenu definiciju obitelji u broj članova obitelji ubrojani su majka (supruga), otac  (suprug) i djeca koja žive u obitelji bez obzira na starost i to samo ona koja nisu zasnovala svoju vlastitu obitelj ili im obitelj ne živi u istom kućanstvu.

Kućanstva

Kućanstvo je u popisu stanovništva 1961. godine definirano kao obitelj ili druga zajednica čiji članovi zajedno stanuju i zajednički troše svoje prihode. Ovakva definicija zahtjeva dva uvjeta koja moraju postojati istovremeno. To su zajedničko stanovanje i zajedničko trošenje prihoda.

U smislu ove definicije u članove tzv. „obiteljskih“ kućanstava ubrojane su i one osobe koje nisu članovi obitelji, ali rade, stanuju i hrane se u istoj kućnoj zajednici (kao što su kućne pomoćnice, sluge u privatnim poljoprivrednim gospodarstvima i sl.). S druge strane, dosljedno istoj definiciji, članovi obitelji koji zajednički troše svoje prihode, a stjecajem okolnosti ne stanuju zajedno, smatrani su kao posebna kućanstva (na primjer, muž je zaposlen u jednom mjestu, gdje i stanuje, a žena sa djecom živi u drugom mjestu – u ovakvom slučaju uzimalo se da postoje dva kućanstva). Dva ili više nesrodnih osoba koje zajedno stanuju ili zajednički troše svoje prihode, smatrane su također kao jedno kućanstvo. U tzv. „obiteljska“ svrstana su i samačka kućanstva, tj. osobe koje žive kao samci bilo sami ili u istoj sobi sa osobama sa kojima se zajednički ne hrane niti zajednički troše svoje prihode.

Pored tzv. „obiteljskih“, kao posebna kategorija popisivana su još i „kolektivna“ kućanstva. Pod „kolektivnim“ kućanstvom podrazumijevala se skupina osoba koja iz određenih razloga stanuju i hrane se zajedno u posebnim institucijama kao što su, na primjer, manastiri i slične ustanove vjerskih organizacija, domovi za siročad, za stare i iznemogle, za slijepe, bolnice  za duševno bolesne i sl. U članove kolektivnih kućanstava nisu ubrajane osobe koje su nastanjene u tim institucijama zbog toga što nemaju stana ili zbog toga što kao službenici ili radnici moraju tu da stanuju, već je na ovakve osobe u potpunosti primijenjena definicija tzv. „ obiteljskih“ kućanstava.

U popisu 1961. godine kućanstava kao jedinice imala su dvostruku ulogu. S jedne strane, ona su predstavljala okvir za izvršenje popisa po koncepciji „stalnog stanovništva“, jer je trebalo da svi članovi kućanstava budu popisani u svom kućanstvu, bez obzira da li su se u vrijeme popisa zatekli u svojim kućanstvima ili su bili privremeno odsutni. Na taj način je osiguravana i potpunost obuhvata u popisu. S  druge strane, kućanstva su tretirana i kao posebne jedinice popisa sa svojim karakteristikama, što praktično znači da je u popisu stanovništva obavljen i popis kućanstava.  S obzirom na primijenjenu koncepciju pri popisivanju stanovništva, i kućanstva su prilikom popisivanja bila razvrstana u tri kategorije, prisutna, privremeno odsutna i privremeno prisutna, pri čemu se u svemu primijenjeni metodološki principi koji su važili i za stanovništvo (osobe).

Vrsta kućanstava

Kao jedno od ekonomskih obilježja kućanstava jeste njihova podjela na poljoprivredna i nepoljoprivredna. Razvrstavanje kućanstava na poljoprivredna i nepoljoprivredna u popisu 1961. godine vršilo se na temelju aktivnosti i zanimanja članova kućanstava. Prema ovom kriteriju poljoprivrednim kućanstvom se  smatralo ono u kojem su svi ili više od polovine aktivnih  članova po zanimanju poljoprivrednici. U nepoljoprivredna kućanstva su svrstana ona u kojima svi ili više od polovine aktivnih članova obavljaju  neko nepoljoprivredno zanimanje ili su osobe s osobnim prihodom kao i kućanstva u kojima su svi članovi izdržavane osobe bez obzira na zanimanje izdržavatelja. Sva kućanstva u kojima je bilo polovina članova aktivnih poljoprivrednika, a polovina aktivnih nepoljoprivrednika, izdvajana su u posebnu kategoriju pod nazivom „mješovita kućanstva“.

Veličina (broj članova) kućanstva

Kao i u rezultatima ranijih jugoslovenskih popisa, i u popisu 1961. godine veličina kućanstava je izražavana brojem članova. U članove kućanstva uračunati su „prisutni“ i „ privremeno prisutni“ članovi. Shodno koncepciji stalnog stanovništva, osobe privremeno prisutne u kućanstvu nisu se smatrale članovima kućanstva u kojima ih je zatekao popis.

Obiteljski sastav kućanstava

Obiteljski sastav kućanstava određivao se za kućanstvo kao cjelinu po kriteriju srodstva prema osobi na čije je ime popunjen List za kućanstvo. Kućna posluga koja živi u kućanstvu i koja se ubraja u članove kućanstva, nije utjecala na određivanje obiteljskog sastava.

S obzirom na obiteljski sastav, kućanstva su svrstana u tri osnovne skupine:

1. Kućanstva u kojima nema obitelji,
2. Kućanstva sa jednom obitelji,
3. Kućanstva sa dvije ili više obitelji.

U kućanstva u kojima nema obitelji svrstana su sva samačka i ona višečlana kućanstva u čijem sastavu nema obitelji.

Kućanstva sa jednom obitelji su ona čiji svi članovi čine jednu obitelj, ili u kojima pored članova jedne obitelji ima i drugih članova (srodnika i nesrodnika) koji nemaju vlastitu obitelj u tom kućanstvu.

Kućanstva sa dvije ili više obitelji su ona koja se sastoje od dvije ili više obitelji sa kojima u istom kućanstvu mogu da budu i njihovi srodnici ili nesrodnici, bez obzira imaju li oni vlastite obitelji u tom kućanstvu.

Broj obitelji u kućanstvu

Pitanje o broju obitelji u kućanstvu nije izravno postavljeno pri popisivanju, već je izvedeno u tijeku obrade podataka o kućanstvima izvođeno je iz odgovora na pitanja o odnosu pojedinih članova kućanstava prema osobi na čije je ime popunjen List za kućanstvo i podataka o imenu oca ili muža za svakog člana upisanog u List za kućanstvo. Podaci o kućanstvima prema broju obitelji koje s njima žive pruža šire mogućnosti za analizu pojava raslojavanja kućanstava sa više obitelji i svođenje kućanstava na okvire jedno kućanstvo-jedna obitelj.

Veličina zemljišnog posjeda

U popisu stanovništva 1961. godine za svako kućanstvo pribavljan je odgovor o ukupnoj površini zemljišta koje je vlasništvo ili suvlasništvo svih ili pojedinih od članova kućanstava, bez obzira obrađuje li ga samo kućanstvo ili je dato drugima na obrađivanje. To znači, da se isti posjed mogao da javi i više puta, ako suvlasnici čine više posebnih kućanstava, od kojih nijedno ne mora da na njemu živi, ni da ga obrađuje. U popisu se podatak o veličini zemljišnog posjeda prikupljao samo za obiteljska i samačka kućanstva. U ukupnu površinu zemljišta uračunata je površina oranica, vrtova, voćnjaka, vinograda, livada, pašnjaka, šuma, bara, ribnjaka kao i zemljišta pod zgradama, vrtovima, putevima, kanalima i drugim vodenim površinama na posjedu kućanstva.